Transakciona Analiza
Tokom pedesetih godina dvadesetog veka uočava se nagli razvoj različitih psihoterapijskih škola i pravaca koji su ponikli iz ili kao reakcija na psihoanalizu.
Erik Bern, psihijatar, sa dugogodišnjom psihoanalitičkom edukacijom prateći tadašnji razvoj nauke i medicine (proučavanja značaja ranih uticaja i afektivnog vezivanja kod dece i životinja, neurologije, neuropsihologije i opšte teorije sistema i komunikacije-kibernetički model), sa željom da promeni uobičajeni način kauč-terapije (kroz slobodno asociranje) formuliše nove koncepte strukture i dinamike ličnosti, kao i komunikacije medju ljudima.
Ideal Berna je bio da stvori vizuelno i imaginativno jasne koncepte koje će ljudi moći sponatno da prihvate i koriste jer će relativno lako shvatiti neke suštinski kompleksne ideje i relacije.
U duhu šezdesetih i opšte društvene liberalizacije rani Transakcioni Analitičari razvijaju svoju terminologiju: koncept ego stanja, transakcija, igara, reket-osećanja, skripta i egzistencijalnih pozicija, pozivajući ljude da obrate pažnju na sebe tokom komunikacije. Poseban osvrt dat je opisu duplih transakcija, u kojima osoba izražava poruke kako na manifestnom (socijalnom), tako i na latentnom (psihološkom) nivou nesvesna da se time otvaraju mogućnosti za razne obrte i zabune.
Ubrzo se iz opštih ideja formulišu tri smera koja izrastaju u popularne TA psihoterapijske pravce: klasični, reparenting i redecision. Kako, vreme odmiče uočava se da od navedenih pravaca izrasta niz različitih integracija izmedju postojećih TA ideja i drugih vrsta terapija.
Od početnih integracija TA modela sa humanisticko-egzistencijalističkim pravcima, geštalt terapijom, psihodramom, telesnom terapijom…, već krajem sedamdesetih se javljaju nove integracije sa trendovima u okviru psihoanalitičke tradicije (od Kleinianske, ka modernim objekt-relacionim psihoterapijama, Kohutova self-psihologija, zadnjih godina relaciona psihoanaliza....).
Postmoderna, donosi uočljiv uticaj konstruktivizma na relativizaciju početnih TA koncepata i svest o subjektivitetu terapeuta, kao i shvatanja psihoterapijskog procesa kao ko-konstruktivnog u svojoj biti. Nagli razvoj neuro-nauka i praćenje ranog razvoja dece utiču da se iznova preispituju bazične postavke i osavremenjuju novim saznanjima.